O ekološkoj osviještenosti našeg proslavljenog redatelja i scenarista Dalibora Matanića svjedoči veliki projekt na kojem trenutačno radi, svojevrsni eko triler pod nazivom “Greater Adria”, ali i vrijednosti koje nastoji usaditi svojoj djeci. Dalibor i njegova supruga Helena Minić Matanić sedmogodišnjoj Loli, šestogodišnjem Maxu i trogodišnjoj Nei nastoje ukazati na važnost “zelenih” navika, a redatelj nam otkriva kako su u tom kontekstu nerijetko inicijatori i sama djeca.

“Mene moji klinci uče zdravim navikama, primjerice, kad peremo zube – oni gase vodu! Brže uče i pamte od nas, a mi pokušavamo da sve bude maksimalno prema ‘obrascu’, što bi se reklo, počevši od prehrane. Vidimo kako se uništenje planete i prirode rapidno ubrzava pa ih nekako pokušavamo što prije pripremiti i naučiti važnim stvarima”, priča nam Matanić i dodaje kako smatra kako su pripadnici Generacije Z nerijetko ekološki osvješteniji od svojih predaka.

Ljudi gaze po planeti

“Mislim da je apsolutno dolazi do smjene generacija, što je jako bitno jer mislim da nova generacija puno otvorenija prema tome i da vide da je njihov životni vijek potencijalno ugrožen. Prijašnjim generacijama se nažalost malo prekasno probudila svijest o ekološkoj održivosti”, ističe Dalibor.

Upravo je o održivosti govorio i na panelu “Aktivizam u umjetnosti: zašto je jedini ‘propjevao’ Vojko V?” na ovogodišnjem Greencajt festivalu, istaknuvši kako se umjetnost može i mora baviti o okolišnim temama.

“Samo strepim od onog trenutka kad više voda neće biti pitka – e, onda smo nadrapali! Mislim da sve ovo što se događa s neuobičajenim promjenama vremena i samim time naših navika dosta utječe na ljude. Smatram da moramo rapidno ‘skočiti’ na sve što može pomoći – od političkih dogovora do klimatskih dogovora. Kada pričamo o aktivizmu u umjetnosti, važno je da ne bude nasilan. Dobar primjer je naš projekt ‘Greater Adria’, koji priča o političkoj, profitnoj, aktivističkoj i kriminalističkoj strani toga kako ljudi zapravo uništavaju i gaze po planeti ne bi li ostvarili dobit”, zaključuje.

Piše: Dorotea Paponja