Zvuk je ključan dio života na Zemlji, o njemu ovisi opstanak. Prirodni svijet je prepun zvukova: cvrkut ptica, šuštanje lišća kroz koje vjetar prolazi, zujanje kukaca… Upravo je to potaknulo  istraživačicu sa Sveučilišta u Tel Avivu Lilach Hadany da se zapita: Što ako zvuk ne osjećaju samo životinje, što ako i biljke imaju tu sposobnost? Rezultati prvih istraživanja koja testiraju ovu hipotezu, nedavno su objavljeni i sugeriraju da biljke doista mogu čuti.

Hadany je s timom istraživača proučavala noćurke (Oenothera drummondii) i otkrila da su u roku od nekoliko minuta, nakon što su osjetile vibracije s krila oprašivača, biljke privremeno povećale koncentraciju šećera u nektaru svojih cvjetova. Zapravo, sami cvjetovi služili su kao uši, hvatajući vibracije koje su proizvodila krila pčela, a ignorirale su zvukove poput vjetra.

Kao teoretičarka evolucije, Hadany kaže da je njezino pitanje potaknuto spoznajom da su zvukovi sveprisutni prirodni resurs. Kad bi biljke mogle čuti i reagirati na zvuk, to bi im moglo pomoći da prežive i prenesu svoje genetsko naslijeđe. Budući da je oprašivanje ključno za reprodukciju biljaka, znanstvenici su odlučili prvo počeli proučavati cvijeće. Noćurak samoniklo raste na plažama i parkovima oko Tel Aviva, dugo cvjeta i proizvodi značajne količine nektara pa se pokazao kao dobar kandidat za proučavanje.

Tijekom istraživanja biljke su podijelili u dvije skupine. Jednoj skupini su pustili snimke zvukova pčela niskih, srednjih i visokih frekvencija, dok je druga skupina bila u potpunoj tišini pod staklenim posudama koje blokiraju vibracije. Druga skupina biljaka nije povećala koncentracije nektarnog šećera, a isto je vrijedilo i za biljke koje su bile izložene visokofrekventnim (158 do 160 kiloherca) i srednje frekventnim (34 do 35 kiloherca) zvukovima. Međutim, biljke koje su bile izložene pčelinjim zvukovima (0,2 do 0,5 kiloherca) i sličnim niskofrekventnim zvukovima (0,05 do 1 kilohertz), u roku od tri minute koncentracija šećera je porasla s 12 posto na 20 posto.

Tim je također proveo testove na cvjetovima kojima je uklonjena jedna ili više latica. Takvo cvijeće nije uspjelo rezonirati ni s jednim od niskofrekventnih zvukova. Hadany priznaje da ostaje još mnogo nepoznanica o ovoj novootkrivenoj sposobnosti biljaka da reagiraju na zvuk. “Je li neko cvijeće bilje hvata određene frekvencije od drugih? Zašto noćurak čini svoj nektar toliko slađim kad se zna da pčele mogu otkriti promjene u koncentraciji šećera od samo 1 do 3 posto? Daje li ova sposobnost biljkama još neke druge mogućnosti osim proizvodnje nektara i oprašivanja?”, neka su od pitanja koje postavlja Hadany .

Također, Hadany tvrdi da biljke čak upozoravaju jedna drugu na zvuk biljojeda koji se hrane njihovim susjedima. Budući da se biljke ne mogu kretati, za njih je važno da mogu osjetiti svoju okolinu. “Moramo uzeti u obzir da je cvijeće evoluiralo s oprašivačima tijekom veoma dugog vremenskog perioda”, kaže Hadany. “One su živa bića i moraju preživjeti u svijetu. Za njih je važno da mogu osjetiti svoju okolinu, pogotovo ako ne mogu nikamo.”