Početak nove godine nije donio nimalo obećavajuće prognoze kada smo se u siječnju svi suočili s poražavajućim rezultatima istraživanja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja prema kojima u Republici Hrvatskoj godišnje u kućanstvima i poslovnom sektoru nastane 286.379 tona otpada od hrane. Dakle, pola otpada u našem kućanstvu čini otpad. Ovakvi rezultati nisu specifični samo za Lijepu našu, već se s tim problemom susreću i brojne druge europske zemlje. Do 2030. godine zemlje članice EU trebale bi prepoloviti količinu bačene hrane, a hrvatska političarka, liječnica i zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan najavljuje mijenjanje oznaka rokova trajanja tijekom ove godine. U intervjuu za Green.hr, Osječanka je otkrila kako će oznake rokova trajanja biti regulirane, hoće li one popraviti mračnu statistiku bacanja hrane te jesu li zakoni i pravila uistinu dovoljni da se promijeni svijest društva prema održivosti i probudi empatija prema zdravlju i okolišu.
Kako komentirate nedavno objavljene rezultate istraživanja o otpadu od hrane i činjenicu da je čak pola otpada u Hrvatskoj upravo hrana?
Rezultati su očekivani, rezultati su vrlo slični istraživanjima na razini EU. Pola građana EU ne razumije razliku između “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”, a hrvatsko istraživanje je pokazalo da jedna četvrtina ispitanika baca hranu odmah po isteku ovog drugog roka, iako je ta hrana još sigurna za jelo. Naime, “najbolje upotrijebiti do” znači da proizvođač tvrdi da je do tog dana proizvod najkvalitetniji, da npr. zadržava optimalnu hrskavost i boju, a može biti jestiv dugo nakon isteka roka. Upravo zato ove godine pokrećemo izmjene tih oznaka, da poboljšamo njihovo razumijevanje i smanjimo bacanje hrane. Pozitivno je što su izmjerene količine bačene hrane u RH u 2021., 286.379 tona otpada od hrane godišnje ili 71 kilogram po stanovniku, manje od procjena koje je prije nekoliko godina provela Europska komisija. Tada je brojka za našu zemlju bila oko 400 tisuća tona godišnje. To je djelomično radi upotrebe nove metodologije mjerenja, ali vjerujem da dio smanjenja proizlazi i iz brojnih aktivnosti koje su provedene u međuvremenu.
Možete li našim čitateljima objasniti što točno EU komisija planira provesti, a vezano za rokove trajanja?
Europska komisija će predložiti novi sustav do kraja 2022., a još nije poznato kako će on izgledati, iako se preliminarno razgovara o nekoliko opcija. Razmatra se nekoliko opcija, na primjer, da se istovremeno stave obje oznake, tako da “upotrijebiti do” građanima kaže do kad je hrana sigurna za jelo, a “najbolje upotrijebiti do” do kad zadržava optimalnu kvalitetu. Ima i ideja da se potpuno ukine “najbolje upotrijebiti do”, da ostane samo rok do kad je hrana sigurna za jelo. U Švedskoj i Norveškoj su pak eksperimentalno zamijenili tu oznaku s “najbolja kvaliteta do” i “najbolje do, ali upotrebljivo nakon”. Ako novi sustav za samo par postotaka smanji bacanje u EU, radit će se o stotinama tisuća tona spašene hrane. Sjeverne zemlje EU su sklone pojednostavniti sustav, dok se npr. Italija protivi ukidanju oznake koja označava rok optimalne kvalitete hrane. Ista podjela postoji i u vezi prijedloga da se proširi lista vrlo dugotrajnih proizvoda, poput tjestenine, riže, kave i čaja, koji bi bili potpuno izuzeti od označavanja roka trajanja.
Hoće li takve promjene popraviti ove poražavajuće rezultate istraživanja?
Problem bacanja hrane se ne može riješiti samo odredbama i zakonima, potrebno je i mijenjati svijest. Zato sam s Mrežom hrane 2018. pokrenula inicijativu “Najdonator” kojom na godišnjoj razini odajemo priznanje tvrtkama koje su se istakle doniranjem hrane u prošloj godini. Vjerujem da nema nikoga tko ostaje ravnodušan na pune kontejnere kruha iza trgovačkih lanaca i reakcija javnosti je uvijek snažna. No, u isto vrijeme neki od proizvođača i trgovaca redovito i obilato doniraju što dobiva puno manji odjek u javnosti. Takve tvrtke želimo nagraditi da budu primjer onima koji društvenu odgovornost i solidarnost zanemaruju. Nagradu dodjeljujemo već tri godine, i od velikih tvrtki kao donatori hrane se iznimno ističu Dukat i Konzum. Od manjih tvrtki valja spomenuti Sana Delikatese.
Nužno je obrazovati društvo, pogotovo mlade o vrijednosti hrane, o tome koliko truda i resursa ide u njenu proizvodnju. Realizirala sam suradnju sa Svjetskom organizacijom za hranu (FAO) da se u hrvatske škole uvede njihov pilot program obrazovanja o hrani. O svom trošku sam dala prevesti priručnike i prateći materijal za osnovne škole. Od 2020. u četrdeset i šest osnovnih škola i vrtića grada Osijeka djeca uče o vrijednosti hrane, što je potrebno da hrana od polja dođe do stola, koliko se troši resursa i koliko truda moraju uložiti poljoprivrednici da je proizvedu. Time postaju mali ambasadori protiv bacanja hrane koji će naučeno prenijeti i svojima kod kuće.
Što mislite, zašto su ljudi skeptični prema oznakama primjerice “najbolje upotrijebiti do” jer ono je u većini slučajeva bačeno nakon, a ne iskorišteno nakon, iako je još uvijek valjano za jelo?
Istraživanja pokazuju da je to tako jer ne znaju da se radi o datumu koji je povezan s kvalitetom, a ne a sigurnošću hrane. Nakon isteka “najbolje upotrijebiti do” potrebno je pomirisati proizvod, vidjeti je promijenio boju i teksturu i zdravorazumski procijeniti je li još za jelo. Hrana koja je jako kvarljiva i koja, kad se pokvari, predstavlja značajan rizik za zdravlje nosi drugu oznaku, onu “upotrijebiti do”. Takvu hranu treba baciti nakon isteka roka, bez iznimke.
Jesu li ljudi uopće svjesni situacije u kojoj se globalno kao društvo nalazimo, a vezano za bacanje hrane, otpad i sve ekološki neadekvatne radnje koje utječu na naš planet, ali i zdravlje?
Globalna svijest o tome je u evidentno u porastu. Ispitivanja pokazuju da su građanima na razini EU očuvanje okoliša i borba protiv klimatskih promjena među prioritetima. No, ako rezultate istraživanja rasčlanimo evidentna je podjela istok-zapad. Građane novijih, siromašnijih članica, te stvari manje brinu od zapadnjaka. Hrvatska se isto uklapa u tu podjelu, očuvanje okoliša našim građanima nije među prioritetima. Odgovor na pitanje zašto je to tako je kompleksan i vjerujem da bi se od toga znala napraviti zanimljiva socioliška studija. Na to sigurno utječe razlika u životnom standardu i činjenica da su naši građani više okupirani egzistencijalnim problemima. Nadalje, hrvatska teška industrija je mahom uništena u kriminalnoj pretvorbi devedesetih, tako da ispada da su prvoborci pretvorbe bili ekološki vizionari.
Kako djeluje projekt od “Polja do stola”?
Europskim zelenim planom Europa želi postati prvim klimatski neutralnim kontinentom do 2050. U njemu se predlaže nova strategija održivog i uključivog rasta za poticanje gospodarstva, poboljšanje zdravlja i kvalitete života ljudi i brigu o prirodi, a da pritom nitko ne bude zapostavljen. Strategija “od polja do stola” je jedan od temelja Europskog zelenog plana.
Način na koji proizvodimo i trošimo hranu će se kroz sljedećih desetak godina značajno promijeniti u Europi. Svijest građana o tome da se okoliš ubrzano troši, da se tragovi pesticida i antibiotika nalaze praktički svugdje, da se šume nezadrživo krče radi usjeva, je značajno porasla i to je potaklo EU da krene u reforme od polja do stola. Proizvodnja, prerada, pakiranje, prijevoz i prodaja prehrambenih proizvoda snažno utječu na okoliš. Kako bi osigurali da naš temeljni resursi – tlo, voda i zrak – ostanu plodni, zdravi i čisti, nužan je prelazak na održiv način proizvodnje hrane duž cijelog prozvodnog lanca.
Prve mjere i zakoni koji će proizaći iz strategije ove godine, su one koje se tiču označavanja hrane, što je meni vrlo važna tema. Oznake i deklaracije rokova trajanja, hranjivosti, sastava i porijekla prehrambenih proizvoda se mijenjaju. Sve moje inicijative za bolje oznake su dobile podršku europarlamentaraca. Građani žele i imaju pravo znati više o hrani koju kupuju, to ćemo im uskoro i omogućiti. Proizvode koji su krcati šećerom i drugim nezdravim sastojcima se više neće smjeti reklamirati kao zdrave, a rokovi trajanja koji su zbunjivali potrošače i pridonosili bacanju hrane će se pojednostaviti. Posebno sam zadovoljna što će se mijenjati označavanje porijekla meda, jer je to nije bilo u strategiji, već je na moju inicijativu, uz pomoć Ruže Tomašić, ubačeno u dokument. Sadašnji sustav, “mješavina EU/ne-EU meda” se zloupotrebljava kako bi se uvozio i prodavao patvoreni med, ubuduće će se morati navoditi točna zemlja porijekla. Za mlijeko i sirovine u mesnim proizvodima će se također uvesti preciznije označavanje, više neće biti dovoljno navesti kako je porijeklo EU. Bolje označavanje porijekla hrane će svakako ići na ruku domaćim proizvođačima. Ciljevi smanjenja upotrebe pesticida, antibiotika i umjetnih gnojiva su dugoročni, do 2030., stoga će i zakonske promjene potrebne da se oni ostvare doći u srednjem roku.
Radite i na projektu vezanom oko kakvoće namirnica, kako će to biti regulirano?
To pitanje je već regulirano i stupilo na snagu. Osigurat ćemo i niz kontrola na EU razini da provjerimo kvalitetu i učinkovitost mjera. Mislim da se pitanje kvalitete proizvoda pokazalo kao jako važno i vidljivo tako da se nikome više ne isplati biti uhvaćen s prstima u pekmezu.
Mislite li da bi uskoro zdrave namirnice mogle biti osjetno skuplje s obzirom na opću sliku planeta i klimatskih promjena? Hoće li zdrava hrana biti samo za “odabrane” (one nešto dubljeg džepa)?
Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje zaostajemo po potrošnji ekološke hrane koja je u Uniji triput veća nego kod nas. Samo u 2018. godini nam je broj ekoloških poljoprivrednih proizvođača porastao za gotovo devet posto u usporedbi s 2017. Veliki potencijal ekološke proizvodnje otkriva i veličina europskog tržišta za takve proizvode, koje se procjenjuje na preko 30 milijardi eura ili 60-ak eura po stanovniku, dok se u Hrvatskoj kreće oko 100 milijuna eura ili samo 23,6 eura po stanovniku.
Eko hrana je skuplja od klasične, a razlog tome je i njena manja dostupnost. Povećanjem proizvodnje porast će i dostupnost, a time i cijena. Nadalje, strategija predviđa izmjene direktiva o PDV-u kojim bi se državama članicama dala mogućnost da poreznim mjerama potiču konzumaciju održivih i ekoloških proizvoda.
No utrka za što nižim potrošačkim cijenama hrane je djelomično i odgovorna za trenutnu neodrživost proizvodnje hrane. Za razliku od vremena generacije naših baka i djedova hrana je izgubila na percepciji vrijednosti. Događa se da se u trgovinama prodaje hrana debelo ispod realne cijene, čime se ruši tržište i smanjuje prihode poljoprivrednika i drugih proizvođača. Mjerama za informiranje potrošača, poput informativnih kampanja i etiketa na proizvodima, planira se usmjeriti potrošača k izboru zdrave i održive prehrane.
Prema nedavnim istraživanjima 65 posto hrvatskih kupaca najčešće kupuje u velikim supermarketima, 76 posto ih obraća pozornost na oznake i deklaracije, a 44 posto njih redovito izdvaja više za kvalitetan proizvod. Ovo je izvanredna prilika da se kroz bolje označavanje hrane uspori galopirajuća epidemija pretilosti, pogotovo među djecom. Potrošače se putem jednostavnih oznaka može usmjeriti k nutritivnim i zdravijim proizvodima na policama. Nadalje, mrkva koja je sinoć izvađena iz zemlje ili salata koja je jutros ubrana imaju daleko višu kvalitetu i nutritivnu vrijednost od onih koje su do naših tanjura prešle tisuću kilometara.
Žive li građani Republike Hrvatske dovoljno održivo i u pogledu pametne kupnje namirnica, ali i u drugim sferama života, primjerice popravcima, umjesto bacanjem elektronskih aparata o kojima ste također raspravljali u parlamentu protekle jeseni?
Nažalost, opcije popravka nisu dovoljno dostupne građanima Hrvatske, ali i šire. Premda građani preferiraju popravak od kupnje novog uređaja, moje istraživanje je pokazalo kako čak 81 posto građana smatra kako je popravak neisplativ. To je zato što su rezervni dijelovi preskupi, ili ih nema na tržištu pa se moraju dugo čekati. Upravo zato se gase i servisi. Moj cilj je omogućiti dostupnost rezervnih dijelova za svo vrijeme očekivanog trajanja uređaja, njihova cijena ne smije prelaziti 30 posto cijene novog uređaja, a dostava mora biti brza. Uz to, nacrti kako popraviti uređaje moraju biti dostupni kako servisima, tako i građanima.
Koju biste europsku državu vi izdvojili kao favorita kad je riječ o zdravim i održivim navikama društva?
To su između ostalih skandinavske zemlje, Švedska i Danska. Nositelji promjena i zdravih životnih navika tamo nisu vlade i regulatori, već sami građani i njihove organizacije i inicijative. Kada sam radila na izvještaju o bacanju hrane surađivala sam s danskim NGO-ovima koji su u nekoliko godina promijenili svijest društva, npr. da je kupovanje hrane pred istekom roka trajanja od sramote postala stvar građanske dužnosti i ponosa. Što se tiče prehrane, tu valja izdvojiti južne zemlje koje prakticiraju mediteransku prehranu. Očekivani životni vijek u Italiji i Španjolskoj je znatno veći od prosjeka EU.
Koji su vaši daljnji projekti i ciljevi u EU parlamentu na kojima ćete raditi u budućnosti?
Moj posao je da EU radi za ljude. Radit ću i dalje na projektima koji imaju za cilj čuvati prava i zdravlje građana, što me često dovodi u sukob s kapitalom, ali neka. U ovoj godini ću se koncentrirati na izmjene EU propisa o označavanju hrane, kako bi bili transparentniji i kako bi građanima bilo lakše odabrati zdraviju i domaću hranu u trgovini.
