Mlijeko je biološka tekućina mliječnih žlijezda sisavaca koja se luči određeno vrijeme nakon poroda, a osnovna mu je namjena prehrana mladunčadi. Ova tekućina bijele boja izvor je brojnih hranjivih tvari, a čovjek osim ono majčino, kroz život najčešće konzumira životinjsko mlijeko bilo da se radi o kravljem, kozjem, a rijeđe i magarećem. Barem je tako bilo do prije unatrag nekoliko godina dok se na tržištu nisu pojavili alternativne i prema mnogima mnogo zdravije varijante u vidu sojinog, bademovog, kokosovog i mnogih drugih sličnih mlijeka. Mnogi sva ta mlijeka smatraju i ekološki prihvatljivijim, ali i znatno moralnijim odabirom s obzirom na to kako se životinje tretiraju na masovnim farmama za mužnju. Međutim, iako je neosporno kako životinje na tim farmama najčešće žive u nehumanim uvjetima, a kakvoća kupljenog mlijeka nerijetko je vrlo upitna, ni ona dobivena od žitarica i orašastih plodova nisu baš za svaku pohvalu prema okolišu, a tako je to kada dolazi do masovne proizvodnje.
Primjerice, za proizvodnju bademovog mlijeka potrebna je ogromna količina vode s obzirom na to da su bademi poznati “gutači” vode pa se u područjima gdje se uzgajaju potroši mnogo za zaljevanje posebice u sušnom razdoblju. Ujedno, budući da je bademovo mlijeko uglavnom voda, u svakoj čaši ima samo nekoliko porcija badema. Također, često se tretiraju pesticidima koji ugrožavaju zdravlje pčela. Prema podacima Mintela, međunarodne agencije za ispitivanje tržišta, bademovo mlijeko činilo je 64 posto udjela na tržištu mlijeka koje ne uključuje ono životinjsko, dok sojino i kokosovo mlijeko čine 13 odnosno 12 posto. Iako se još uvijek smatra održivijim izborom od životinjskog mlijeka, otisak ovog pića postaje sve štetniji za stalno osušenu državu Kaliforniju gdje se bademi uzgajaju.
Baš poput badema i rižino mlijeko, odnosno uzgoj riže traži pretjeranu količinu vode. Rižino mlijeko također je relativno žedno, pa mu je potrebno 54 litre vode po čaši. Također, rižino mlijeko proizvodi veliku količinu emisije staklenika. Prema studiji u Oxfordu, proizvodi više emisija stakleničkih plinova od bilo kojeg drugog biljnog mlijeka.
Unatoč svojim blagodatima, ni sojino mlijeko nije najbolji prijatelj okolišu. Naime, uzgoj njegovih usjeva može biti štetniji za ekosustav od mliječnih proizvoda.Jednja od novijih studija koju su objavili na University of Nottingham i organizacija Sustainable Food Trust na čelu s Richardom Youngom urednikom i jednim od glavnih osoba koje su napravile detaljan plan i navele temeljne standarde za uzgoj organske hrane u osamdesetim godinama ističe da je ovaj kontrast posljedica čišćenja ogromnih površina prašuma za potrebe uzgoja soje.
Kokosovo mlijeko možda je najbolji odabir od biljnih mlijeka jer mu je potrebna mala količina vode, a i njegov uzgoj apsorbira ugljični dioksid. Ipak, kako se kokosi uzgajaju samo u tropskim područjima, industrijska proizvodnja ovog mlijeka može uništiti staništa divljih životinja. Mnogi će ipak biti protiv svih ovih teorija i dati prednost biljnom mlijeku ispred onog životinjskog. Mišljenja su oko ove teme baš kao i o mnogim drugima podvojene te se čini kako čini nijedna od alternativa nije najbolji odabir, stoga ih sve treba konzumirati s mjerom i odgovornošću prema okolišu.
