Ljudi kažu da je otpad jedne osobe, blago za drugu. To blago je nešto što se proteže kao inspiracija za naše radove od samih početaka. Rijetko tko misli o estetskoj strani te bogatstvu raznih boja, oblika i formi piljevine. A tek kad se osjeti to bogatstvo mirisa. To je nešto nevjerojatno, pokušao nam je dočarati dvojac koji stoji iza neobičnog brenda Wood you be my bag.

Njima je proces kreiranja torbi i nakita od drveta posao, ali i način da se izraze kao umjetnici. No, u tom su pogledu potpuno drugačiji od većine – ne predstavljaju se kao sanjari, zanesenjaci koji u komadu drveta vide čudo, a u piljevini prolaznost života.

Potpuno suprotno, za Anitu i Marina umjetničko stvaranje je svojevrsna agonija da osoba iz sebe izbaci ili izrazi svoja unutarnja razmišljanja.

“Ljude uvijek privlači neko filozofiranje i otkrivanje tople vode. Ali nama se ne prodaje magla ili filozofija o piljevini kao simbolu ljudske prolaznosti i veze sa svemirom koju smo izgubili otkad se homo sapiens iselio iz pećine. Jer piljevina ,koliko god bila nama zanimljiva, je naposljetku piljevina”, objasnili su.

‘Glavni je fokus uvijek bila torba’

A njihova zajednička priča bez filozofije i skrivenih poruka započela je prije gotovo šest godina.

“Oduvijek volimo drvo pa nam je primarna želja bila raditi nešto s njim. Do torbica se došlo poslije. Zbog ‘zašto ne i to probati?’ Nemoguće je ideje zadržavati na jednom tipu predmeta, a uz to volimo eksperimentirati. Ipak glavni fokus je uvijek bila torbica”, kažu Splićani Anta i Marin.

Kroz rad s drvetom su, kažu, otkrili puno toga o sebi, ali tema koja se najviše provlači je poprilična razina ogorčenosti i napor da shvate stanje društva i kolektivno guranje glave u pijesak. U tom kontekstu ističu primjer ukrasa koji se danas serijski proizvode i jednostavno nemaju dušu.

“Grozimo se nakita koji iskače iz paštete i time potiče stvaranje još više smeća. Grozimo se takvog stanja društva i popularizacije šupljeg nakita bez sadržaja koji se, kad je riječ o drvetu, svodi na kineske gotove drvene elemente i laserski rezane tanke šperploče koja se obavezno boja i prezentira kao drveni nakit. Jer važna je kutija i ljubav. Mi bi kao kupac uvijek radije izabrali proizvod koji valja, a ne ljubav”, objasnili su iskreno.

‘Najgore je ne raditi ništa i čekati’ 

Kako se groze šupljih priča, lažnog filozofiranja i umotavanja proizvoda u celofan tople ljudske priče ili tragedije, Anita i Marin rijetko ističu da u njihovom radu stalno prisutan i invaliditet. Kako svoje stvaralaštvo nikada nisu htjeli vezivati s javnom pričom o invaliditetu, kažu:

“S obzirom na to da jedna bolest ne nosi diplomatski imunitet od svih ostalih zdravstvenih problema, 2017. je došlo nešto novo na repertoar i nakon straha o odbrojenim danima, zaključili smo da ne želimo za 20 godina žaliti što nikad nismo stvarali. Najgore je ne raditi ništa i čekati da se život promjeni.“

Zato njih dvoje naglasak uvijek stavljaju na rad i proizvod koji nastaje u njihovoj “piljevina“ radionici, gdje nema ograničenja, a baš ništa nije otpad. Gdje komad drveta može poslužiti kao svojevrsno sredstvo za izražavanje emocija, ali prije svega frustracije prema konzumerizmu i zaboravljanju važnosti unikata.

“Kao da za neke modne stvari treba imati hrabrosti kao da je u pitanju doniranje bubrega, a u pitanju je torba ili komad nakita – modni dodatak koji bi trebao donositi zadovoljstvo, a ne nešto čega se treba bojati. Nekad su ljudi previše opterećeni glupostima“.