“Ležala sam na krevetu gotovo tri sata i promatrala kako polagano kaplje crveno-bijela tekućina. U sobi pokraj mene bilo je još žena. Znala sam već da će mi kasnije biti muka i da će mi se povraćati od svega. Bila je to moja prva kemoterapija”, prisjećala se početka svoje bitke, žena koja je pobijedila rak i prehodala 1100 kilometara u pedeset dana.

Došla je tada, nakon prve kemoterapije, kući, sjela za stol, pojela ručak, a potom ustala i obula tenisice i odlučila izaći van. Prvi dan kemoterapije Ana Tičić Bukvić tako je prehodala šest kilometara zadarskih ulica. Za njezino umorno lice lijepile su se sunčeve zrake, a u želucu je osjećala samo mučninu.

Vjetar joj je sušio znoj na čelu, šibajući joj obraze i mrseći kosu koju će za nekoliko mjeseci izgubiti. Milujući joj glavu koju će za nekoliko tjedana brijati nad umivaonikom, dok uz osmijeh govori djeci da je baš sve u redu i da je mama dobro.

Hodala je. Bez stajanja.

S“Meni su odmah liječnici rekli da to pokušam fizički odraditi. Kad dođeš u tu prostoriju prvi put, sve su žene tamo preplašene, ali sve su mi rekle da ne legnem i da ne očajavam. Zato sam odlučila hodati“, rekla nam je.

Sjeća se svakog kilometra koji je taj dan prešla, mirisa borova, soli, mora…

‘Hodala sam non-stop’

Gotovo da nije prošao dan, a da ga nije provela vani u šetnji.

“Pola godine sam tako non-stop hodala. Nakon druge kemoterapije, počela mi je opadati kosa i ja sam rekla: “obrijte mi kosu”. Stavila sam maramu i išla perifernim dijelovima Zadra. Došla bih mokra kao čep, ali uvijek sam mogla izdržati“, prisjetila se Ana, istinski borac s punom snagom i vjerom u život, toliko jakom da ju ni karcinom nije mogao zaustaviti.

Hodala je za sve žene

U prirodi je oduvijek, još kao mala djevojčica postala je članom planinarskog društva. Ondje pronalazi svoj mir, crpi snagu iz svakog kilometra kojeg prelazi. Iz tog se razloga odlučila na nevjerojatnu misiju. Hodala je za sve žene diljem svijeta koje su ležale na istom mjestu kao i ona.

Za sve one koje su gledale kako terapija polagano ulazi u njihov krvotok, izaziva mučnine, uzima kosu, obrve, trepavice, život.

Za sve one koje u strahu ostaju budne do kasno u noć, a onda se po danu osmjehuju djeci kako se ne bi brinula.

1100 kilometara u 50 dana

“Kad sam se razboljela odlučila sam da će to biti dobar završetak moje borbe, da se izdignem iz te priče i da, kada se vratim među ljude, da me ne gledaju kroz moju bolest, nego kroz ovo što sam napravila. Željela sam pokazati da čak i kad ti se dogodi nešto toliko strašno, da ne mora biti sve loše, uvijek možeš izvući nešto pozitivno. Ako je svaki moj kilometar pomogao nekome, onda sve ovo vrijedi, onda ni taj karcinom nije bio uzalud u mom tijelu, nije živio kao podstanar“, rekla je.

‘Hodaj, nebo strpljive voli’

Bilo je kilometara kada nije razmišljala ni o čemu. Samo je hodala i primjećivala jednostavne sitnice za koje do tada nije imala vremena.

Sjeća se juga kako joj ugodno hladi lice, zvuka gojzerica dok gaze utabani planinarski put, ptica u letu koje su ju pratile, onih poznatih stihova “hodaj, nebo strpljive voli” kako joj odzvanjaju u ušima.

“No, bilo je i trenutaka kada sam razmišljala o svemu. Od djetinjstva, nekih situacija u životu koje su mi se dogodile, svoje djece, te dijagnoze, baš svega što mi se dogodilo”, kaže.

Ovaj joj je put potvrdio da baš ništa na svijetu ne može ugasiti onu žar borbe u čovjeku, pozitivnu energiju i trenutke čiste sreće. Krenula je potpuno sama, bez ikakvih sponzora. Bila je tada, priznala nam je, na minimalcu. Ne sluteći da će na gotovo svakih nekoliko kilometara upoznati nove prijatelje, potpune strance koji su joj ustupili krevet u svom domu, tanjur za obiteljskim stolom, topli tuš nakon napornog dana hodanja… Neki od tih dobrih ljudi nisu ni znali zašto Ana hoda, a kada bi im ispričala, nudili su svoju pomoć.

Javljale su joj se i žene koje prolaze slične bitke koje je ona izborila. Plakala je čitajući te poruke podrške.

“Zahvalile bi mi se na tome što radim, jer one to sad prolaze i nadaju se da će se i one moći boriti na ovakav način, ili bilo koji drugi. Plakala bih kad bih to vidjela, onda sam osjetila da to što radim zaista vrijedi“, govori Ana. Kroz pedeset je dana hodala i s natečenom nogom. Svaku bi ju večer masirala, stavljala zavoje i pokušala maksimalno odmoriti. Unatoč tome, nije stala.

Priznala nam je da i sada ponekad sanja kako hoda preko Velebita, uz ceste, uz more, šumama i planinarskim stazama. Još uvijek su bolni žuljevi na nogama, a nokti kao da će joj otpasti, u šali nam je rekla. Ipak, živo se sjeća tih zadnjih nekoliko metara.

“Dočekala su me moja djeca, moja obitelj i prijatelji i to je za mene nekako konfuzan trenutak. Sjećam se osjećaja kao da će mi srce iskočiti. Grlili smo se, a ja sam pustila da me ta emocija zagrli i samo sam se prepustila”. Prijatelji su ju tada povezli do rodnog Zadra. Gledala je tada kroz prozor automobila i mislila kako vrijeme sporo prolazi. Promatrala je krajolik koji su ostavljali iza sebe i pokušavala osvijestiti da je sve to prešla pješice, potpuno sama.

–“Kad su djeca saznala za dijagnozu, bilo je to strašno za oboje. Nije im bilo lako vidjeti, pogotovo kad više ne sličiš na sebe i postaneš totalno drugo stvorenje, ali mislim da im je bilo lakše kad su vidjeli da se borim”. Njena su djeca danas najponosnija na svijetu. Njihova je mama postala inspiracija ženama diljem Hrvatske i šire.

1100 kilometara iza sebe

“Imala sam opciju da sjednem i da plačem i da kukam, ali odabrala sam boriti se. Iako i sada vidim posljedice na sebi, ova mi je bolest više dala nego uzela. Ne želim misliti o tome kao o nečemu tragičnom, ne želim očajavati oko toga. Tako sam odabrala“, rekla je.

Ana je odabrala borbu. Stavila je maramu na glavu, obula gojzerice i odlučila bolest ostaviti 1100 kilometara iza sebe.